Pitanje, dilema, enigma...

30.09.2009.


Na pitanje o sređivanju "papira" i "čišćenju" vlasničkih listova, nedavno sam dobila ovakav odgovor: "Ne pada mi na pamet za to plaćati odvjetnika, i trošiti svoje novce, kad zemljišne knjige i tako mora srediti sama država, jer je to jedan od uvjeta našeg ulaska u EU." ? ? ? ? ? ? ? ? ? ?
Odgovor me je pogodio ravno "u živac", jer se radi o ključnom pitanju, koje i mene već odavno intrigira.
U svom postu od 05.08.09. se pitam koliko će još proći godina da se stanje po ovom pitanju sredi, i zaključujem, doći će jednog dana, pa tko doživi, pričat će.
Moj post od 16.08.09. samim svojim naslovom se pita to isto, a u tekstu navodi da, u najmanju ruku, nije pravedno da se sva odgovornost za nered u državnim knjigama svaljuje na pojedinca, da se sam "koprca" kako zna i umije, što opet znači, uz pomoć i plaćanje odvjetnika, a da se država ponaša kao da to nije njezin problem.
Hoću reći, otkad sam duboko "zagazila" u ovu problematiku, to je i moje glavno pitanje, dilema, enigma..., na koje ne znam odgovor, a mislim da ga još ne zna ni naše pravosuđe. Stoga, ako imate svoje mišljenje, možda neke odgovore ili saznanja koja ja nemam, molim da se javite i komentirate.
Bez obzira što se nadam da će naš slučaj do tada biti u potpunosti završen, pa rješenje, kakvo god bilo, na nas neće imati utjecaja, jako sam znatiželjna kakav će biti rasplet situacije.
Živi bili, pa vidjeli!!!


Čovik snuje, Bog se smije

26.09.2009.


Nisam zaboravila blog, još manje sam odustala od svoje priče, samo su me zadnji događaji u familiji poprilično omeli u mislima, ili, kako mi to već znamo, onako malo finije reći... izbacili iz kolosijeka...

Situacija kad odlazi draga osoba, uvijek ostavlja prazninu u našem životu, a naše misli (po)tjera tom tankom linijom života i smrti. Neke nam se smrti ukažu u posebnom "svjetlu", iz kojega izroni bujica pitanja bez pravih odgovora. Neke nam smrti nametnu duboka promišljanja o svemu i svačemu... Vjerujemo li u sudbinu?... Je li nam zapisana, tamo negdje Gore?... Postoje li prokletstva?... Što su Kennedyjevi, recimo, Bogu zgriješili, da im takvu sudbu dosudi?... Treba li svako zlo biti kažnjeno, kad-tad?... Plaćaju li djeca grijehe roditelja?... Grozno mi je s takvim mislima, i (ne)vjerovanjima, što okolnosti mi ih nekako same nametnu, mimo moje volje. Pa, zar ne bi trebalo biti logično, da svatko za svoje grijehe odgovara?... Pa, zar može biti pravedno, da djeca, unučad, praunučad... ispaštaju grijehe predaka?... a onda opet... ne uživaju li i u blagodatima njihovih grijeha?... ili ipak ne, jer, prokleto je sve oteto, pa, kako s vragom dođe, tako s vragom i ode... okreće li se i kolo pravde?...
Svi nekako znamo reći, da život nije pravedan, a ni sa smrću ne stojimo bolje... i smrt nam (do)nosi kojekako... bez pravila, redoslijeda, (ne)zasluga... ne znamo gdje će nas (sa)čekati, i kada će nad nama krug zatvoriti. Zar nam se često ne (u)čini, kako odnosi baš one dobre, a ostavlja loš(ij)e?
Neke smrti, kao da nam nametnu tu nekakvu nedokučivost... Božje providnosti?... Velikog plana?... Slučajnosti?... Nečega, što oči ne vide, al' srce ćuti...

I mogli bi tako u nedogled... nizati pitanja bez odgovora...
I mogli bi tako u nedogled... tražiti odgovore kojih nema...

Jedino tada, kad smrt pokuca na vrata, svi su složni... da život je samo jedan, da je tako kratak, da ga treba proživiti u miru i ljubavi, da nije vrijedno trošiti energiju na svađe, mržnju, pakost, pohlepu. Tada se obično vrte filmovi života unatrag, nalazi se milijun "gluposti" zbog kojih se ne isplati nervirati... jedino tada ništa nije vrijedno živciranja, a već sutra se zaboravlja sve, i nastavlja po starom.
Nažalost, dosta je tu licemjerja, jer mnogo izgovorenog su samo prazne riječi, a što nam govore djela?... Svuda oko nas posvađane familije... rodbina koja se ne druži... mnogi rođaci i rodice se ne poznaju već u prvom kolinu, a oni koji znaju rod u drugom ili trećem, prava su rijetkost... sprovodi (i vjenčanja) su ostala gotovo jedina mjesta gdje se rodbina susreće, ali sve više, nažalost, i upoznaje...

Svijet je sve prenapučeniji zlom, mržnjom, pohlepom greedy, a onda dođe smrt, spušteni poklopac i dva metra zemlje dead... svima jednako... i bogatima, i siromašnima, i bahatima, i poniženima... i čini se, da je to jedina pravda na ovome svijetu.
Svjesni smo, i u našem društvu, nezajažljive i beskrupulozne jagme za ovozemaljskim bogatstvima, a sva blaga ovoga svijeta ostaju onima iza nas. Što je jedan ljudski život prema vječnosti?... K'o zrno pijeska... A ipak se svi trudimo nešto steći, za djecu, unuke... uvijek smo puni nekakvih planova za budućnost... i ne mislim ja, da je to pogrešno ili loše, dapače, zašto ne, ali radišno, pošteno, moralno... ne činiti drugome, što ne želimo da nama čine...

Sve više je onih, kojima je najvažnije doći do bogatstva pod bilo koju cijenu, ne vodeći računa o drugima. Nitko ne razmišlja da postoji Netko Viši, tko može pomrsiti račune i osujetiti sve planove... Život iza nas moguće neće ići onako kako smo mi to planirali i zamislili... Čovjek ne može znati, jer on samo snuje, a Bog određuje... Što kada se dogodi, da u roku dvije godine nakon smrti, odu i oni zbog kojih si "žrtvovao" cijelu familiju, i time osudio vlastita pokoljenja, da ne poznaju ni svoju najbližu rodbinu?...
Pohlepa za sticanjem, ali za koga, i pod koju cijenu?... Pita li se itko, kolika je ta cijena?... Nije li previsoka, u odnosu na prave životne vrijednosti?... Možemo li, uostalom, biti sigurni, da će nam djeca, unuci, praunici... biti zahvalni na našim (ne)djelima?...

Pitanja, pitanja, pitanja... opet samo pitanja...

Otišao je iznenada moj dragi rođakkiss, a tek je godina prošla da je, isto tako naglo i neočekivano, otišao i njegov mlađi bratkiss. Zajedno smo se kao djeca odgajali, zajedno prošli puno toga lijepoga, i iskreno mi je žao, da su njihovi životi dosta rano završili cry, ali... najviše mi je žao, što do kraja nije ostalo jednako... najviše mi je žao, što je njihova majka, najmlađa sestra greedy namcor iz moje priče, koja je umrla u dubokoj starosti prije dvije godine, svojim ponašanjem prije 25 godina, grubo prekinula sve veze, i time rodbinske odnose dovela do toga, da se naša djeca danas gotovo i ne poznaju.
Djeca su odrasla, gotovo su ljudi, ali su nepovratno izgubili priliku zajedničkog odrastanja, druženja, uspomena... svega onoga, što smo mi imali. Možda sam sentimentalna i nostalgična budala, ali mislim da je to daleko važnije od svih materijalnih dobara. Želim vjerovati da se nepoštenje i nemoral dugoročno ne isplate, koliko god me život svakodnevno i na svakom koraku pokušava razuvjeriti u tome. Osim toga, nikad ne znamo, kako će se život i smrt s nama poigrati, i tko će ta dobra sutra uživati.

Iza mojih rođaka je ostalo troje djece, svo troje razasuto po svijetu. Nepoštenjem svoje bake su dobili polovicu imanja, koje im znači malo i ništa. Ne znaju ni što imaju, a ne znaju ni da rodbinu imaju. Uknjižba još traje... i trajat' će... opet smrt... čekanje ostavinske... zastoj u proceduri... vječno čekanje... zar ne bi bilo srcu lakše, da je odmah, u startu... diglo ruke od svega...

Tužna sam jako, što je moralo tako, i ne znam da li mi se čini samo, ili se ponavlja povijest... znam da je sudbina neizvjesna, ali, sve me straj, da će naša didovina, ipak, ostati zapuštena...

Sudska proceduraaa

08.09.2009.


Nakon pune četiri godine "ležanja na sudu", naš R-predmet je konačno "oživio". Općinski sud, naime, 1993. godine, prvi put službeno, dopisom, obavještava ostale suvlasnike, točnije, predloženike, o postojanju prijedloga... citiram:
"Dostavlja se predloženicima prijedlog ......... radi diobe suvlasničke zajednice nekretnina, pa se predloženici pozivaju dati pisani odgovor na ovaj prijedlog, u roku od 8 dana".

Hmm, ovu naglu budnost i brzinu... "u roku od 8 dana"... bolje da i ne komentiram, a da se mene tada pitalo, što nije, pojma nemam ni što bi im pisano odgovorila zaliven.

O pisanim odgovorima nemam saznanja ni pisanih tragova, što očito pokazuje, da ni tadašnji predloženici nisu imali blagog pojma o pojmu, pa su se, najvjerojatnije, oglušili o poziv. Mada nikada nisam odobravala inertnost i nezainteresiranost mojih, ja doista, šalu i porugu sad na stranu, ne znam što se moglo reći u tom nekom pisanom odgovoru, osim načelnog slaganja sa prijedlogom predlagatelja o izvršenju materijalne diobe.
Pitanje svih pitanja je, po meni, čemu to ima (po)služiti, ako se time ništa ne rješava, a jasno je, da se ne rješava nono, kad nema nikakvog, crno-na-bijelom, prijedloga diobe, prihvaćenog od svih suvlasnika bang.

Iz današnje perspektive, ja to vidim otprilike ovako... sudeći po onoj pravnoj neuređenosti... po kojoj smo mi, k'o fol, gospodari spora... jer, pazi sad!... zakon zna da je to naše spor(no), al' isto tvrdi da nije... pa kako spor i nije spor, tako ni mi nismo u sporu nut... ljubi nas majka bang... pa slijedom toga, sud lijepo, spava li ga spava zijev... pa se malo prene, i k'o fol nešto (od)radi... pa ponovo utone u dubok san, ne znajući što bi s nama zaliven, samo ne smi kazat' laze... a defakto, sud samo čeka li ga čeka, blaženo prekriženih ruku, to naše sudbonosno... crno-na-bijelom... Amen...

I to je to... to je taj začarani krug, iz kojega suvlasnici sami nikako ne nalaze izlaz... to je ta škola puna đaka, a nigdje nema vrata... jer, nema potvrde spora, nema smjernica, nema pomoći, nema ničega... niotkuda i niotkoga. A suvlasnici su u sporu, ma koliko zakon šutio o tome. Njima je posve irelevantno kojim razlozima je sud vođen u nepoduzimanju, i nepredlaganju ama baš ničega... da l' zakonskim, da l' čisto nemarnim i aljkavim.

Činjenica je da dani i godine prolaze, predmet "stoji", i ne daje znakove pomaka, jer, od strane suda nema nikakve inicijative ni pomoći. Suvlasnici imaju dojam, da ni sud ne zna što napraviti, jer imaju spor, koji zakonski nije spor?! Stranke su gospodari postupka?! Izvanparnični postupci, za razliku od parničnih, nisu sporni?! Dogovorite se sami, kao pravi gospodari... ili ništa?! Može li to biti normalno?! Ja mislim da je prestrašno, i da ne vodi nikuda?!
Zakonodavac bi trebao, boljom i konkretnijom zakonskom regulativom, čim prije prekinuti to "loptanje", i te iscrpljujuće "igre mačke i miša" suda i suvlasnika. Ipak mislim, da bi sudovi, i u postojećim zakonskim okvirima, mogli i morali biti daleko brži i učinkovitiji, nego što to jesu.
Sve u svemu, od '93. do '97. ponovo imamo sablasni muk. Nemam saznanja ni pisanih tragova, o povlačenju bilo kakvih poteza, bilo s koje strane.
Prva rasprava je zakazana u '97-oj, što znači, osam godina od stavljanja predmeta pod sudsku ingerenciju, sa slijedećim rješenjem... citiram:
"Nalaže se pun. predlagatelja da u roku od 30 dana dostavi ovom sudu pozivom na gornji posl.broj z.k. izvadak za predmetne nekretnine, kao i izvadak iz katastra zemljišta za iste, te da dostavi rješenje o nasljeđivanju Kotarskog suda u...od dana 10. travnja 1959. godine broj..., rješenje od dana 20. svibnja 1951. godine broj..., rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u...iza smrti...od 07. listopada 1987. godine pod broj..., a ista rješenja zatražit će se i putem pisarnice ovog suda.
Nalaže se privremenoj pun predloženika pod 2...da dostavi uredu ovjerenu punomoć za zastupanje predloženika pod 2., te se nalaže privremenoj punomoćnici predloženika pod 5..., da dostavi urednu punomoć za zastupanje predloženika pod 5.
Rasprava se odgađa, a slijedeća zakazuje za dan 01 listopada 1997. godine, što prisutni primaju na znanje i služi umjesto poziva.
Dovršeno."


Pa se sad, eto, ponovo pitam... tko je ovdje... lud... zbunjen... normalan...?! rolleyes

Nakon punih osam godina, sud traži od predlagatelja da dostavi nešto što je odavno već dostavljeno... nešto što je navedeno, pa slijedom toga i priloženo, uz sam "Prijedlog za diobu", uručen sudu davne '89-te, kada je dobio uredno pripadajući R-broj. Oni će, kako kažu, ta rješenja tražiti i putem svoje pisarnice, al' nema veze... svejedno ih treba dostaviti i predlagatelj... i to po drugi put?! nut.

Zemljišnoknjižni izvatci su u zemljišnicima, što hoće reći, u nadležnosti suda, taj isti sud presuđuje u pravu vlasništva, pa zar slijedom toga ne bi bilo logično, a time i dovoljno, da barem z.k. uloške pribavlja sam sud po službenoj dužnosti, a ne da to traži od stranke u postupku... pa još i po drugi put... pa još i nakon osam godina?! Znači li to, da su se oni prvi, iz '89-te, zagubili?... ili će razlog prije biti u njihovoj starosti, kad uzmemo u obzir koliko se eventualnih upisa i izmjena moglo zbiti u periodu od osam godina?!
Bilo kako bilo, meni i nadalje stoji argument, da su to "njihovi papiri", sudski, da se radi o "dokumentima" iz njihove ustanove, suda, i u njihovoj nadležnosti, sudskoj. Da stranka "to nešto" mora službeno (za)tražiti od suda, da bi "to nešto" opet službeno i predala sudu?! lud... ja ne znam koji pravni argumenti mogu stajati iza takvih postupanja, al' meni su na granici zdravog razuma lud.
Ne može se čovjek oteti dojmu, da se u našoj državi, gotovo sve rješava po principu... "zašto jednostavno, kad može komplicirano"...
Pa mi pada na pamet intervju sa šibenskim odvjetnikom Ivićem, koji tvrdi da je do 70% poslova koji se obavljaju nepotrebno, iracionalno, čak i štetno. Neka je istina i samo pola od toga, puno je. A ako jedan odvjetnik to kaže, a i mene moje iskustvo navodi na takav zaključak, treba li uopće sumnjati.
Očito su naši "pravosudni labirinti" toliko komplicirani i zamršeni, da se i sami suci i odvjetnici sve teže u njima snalaze, dok smo mi, stranke u postupku, u njima totalno izgubljeni. Kada se jednom u njih uđe, pronaći izlaz je ravno dobitku na lotu.

Reforma pravosuđa je krenula odavno, tako kažu naši političari laze... čini li se samo meni, da se desetljećima, i de facto, i de jure, ne pomičemo s mjesta?...

Zakonska regulativa

02.09.2009.


Naš R-predmet, kako sam ga prethodno nazvala, ustvari je izvanparnični predmet koji se rješava na općinskom sudu, u izvanparničnom postupku. Što to pravno znači, pokušat ću približiti sa više ubačenih linkova, koji objašnjavaju zakonsku regulativu općenito, tj. i šire od problema same diobe. Naime, u izvanparničnim postupcima se rješava dosta veliki broj različitih tj. raznovrsnih građanskih problema, a prema dosta različitih zakona.
Uređenje odnosa među suvlasnicima, tj. razvrgnuće suvlasničke zajednice rješava se, dakle, u izvanparničnom postupku, a prema ZV (Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima).
Izdvojila bih dva članka mr.sc. Aleksandre Maganić: "Nužnost reforme hrvatskog izvanparničnog prava" (sažetak) i "Arbitrabilnost u izvanparničnim predmetima", jer ukazuju na probleme i nužnost boljih zakonskih rješenja, a referiraju se i na moj post od 16. kolovoza 2009., u kojem spominjem arbitre, tj. posrednike u rješavanju problema diobe. Drugi članak je poprilično dug (36 str.), jer se bavi usporedbom austrijskog, njemačkog i našeg zakonodavstva, pa sam izdvojila, po mom nekom sudu, samo značajnije ulomke.

***
S obzirom na to da tek predstoji reforma hrvatskog izvanparničnog prava, ovo bi pitanje (misli se na pitanje arbitrabilnosti) uskoro moglo biti ne samo od pravnoteoretskog nego i pravnopraktičnog značaja i u Republici Hrvatskoj.

***
Raznovrsnost izvanparničnih predmeta predstavlja prepreku u njihovom jedinstvenom određivanju. U vezi s tim nužno se postavlja pitanje - kako nazvati jednim imenom vrlo raznolike predmete, odrediti jedinstvenom odrednicom nešto što se čini gotovo nemogućim? Ili radi li se o skupini predmeta kojoj je jedino zajedničko svojstvo da se svi predmeti rješavaju po pravilima izvanparničnog postupka?

***
Pravna priroda izvanparničnih predmeta ne može se promatrati mimo vremena i prostora u kojem se određuje. Najnoviji razvoj vrsta izvanparničnih predmeta pokazuje neprestani porast broja izvanparničnih stvari koje su se izvorno rješavale po pravilima parničnog prava i time porast ukupnog broja izvanparničnih stvari u kojim sve veću ulogu imaju izvanparnični postupci koji se ne pokreću ex officio, nego zahtjevom stranaka.

***
Podjela izvanparničnih postupaka olakšava bolje shvaćanje njihove pravne prirode i opsega, a moguća je primjenom nekoliko kriterija. U domaćoj pravnoj teoriji podjela izvanparničnih stvari vrši se prema predmetu rješavanja na postupke u kojima se rješavaju statusne stvari i postupke u kojima se rješavaju imovinskopravni i razni drugi odnosi. Tako statusni izvanparnični postupci obuhvaćaju npr. postupke skrbništva, postupke proglašenja nestale osobe za umrlu i dokazivanja smrti, registarske postupke, a imovinskopravni izvanparnični postupci obuhvaćaju npr. ostavinske postupke, razvrgnuće suvlasništva, uređenje međa i zemljišnoknjižne postupke.

***
U privatnopravnim spornim izvanparničnim stvarima sudionici u postupku su gospodari postupka, što se očituje ne samo u pokretanju postupka i određivanju teme raspravljanja, nego i načinu na koji se postupak može okončati. Osim što su stranke ovlaštene zaključiti nagodbu, one mogu povući zahtjev ili okončati postupak. Zaključenje nagodbe moguće je samo ako su sudionici postupka materijalnopravno ovlašteni raspolagati predmetom postupka, što nije uvijek slučaj.

***
Hrvatska pravna teorija i sudska praksa nisu se gotovo uopće bavile problemom arbitrabilnosti izvanparničnih predmeta. Razlozi tome su brojni - od nepostojanja takvih predmeta u praksi arbitražnih sudova do problema koji se tiču pravne neuređenosti izvanparnične materije u RH. Naime, Hrvatska je u sklopu bivše Jugoslavije bila jedina republika koja nije donijela Zakon o izvanparničnom postupku, pa su postojeći pravni izvori izvanparničnog prava pojedine odredbe pravnih pravila ZVP (Zakon o vanparničnom postupku) iz 1934.g. i pravni propisi primarno materijalnopravnog karaktera koji sadržavaju tek neke postupovne odredbe. Ovo pravno područje bremenito je problemima nedostatne pravne uređenosti, raznovrsnosti i neusklađenosti pravnih izvora te opće pravne nesigurnosti.

***
Ispunjenje navedenih zakonskih kriterija nalaže zaključak da bi arbitraža u rješavanju spornih izvanparničnih predmeta u Hrvatskoj bila moguća ako se radi o spornim izvanparničnim postupcima u kojima stranke slobodno raspolažu svojim pravima.

***
Arbitrabilne bi mogle biti u načelu sve izvanparnične imovinske stvari...

***
Tako bi primjerice arbitrabilni bili postupci uređenja međa (čl.103 ZV) ako između stranaka postoji spor o međi, odnosno ako je međa sporna. Kako su u tom postupku stranke ovlaštene raspolagati svojim pravima, tj.mogle bi o tome zaključiti sporazum, radi se o spornom izvanparničnom postupku u kojem stranke imaju mogućnost slobodno raspolagati svojim pravima. Isto tako, sve pretpostavke za provedbu arbitražnog postupka bile bi ispunjene i ako stranke ne postignu sporazum o razvrgnuću suvlasništva sa svim suvlasnicima s kojima se suvlasništvo razvrgava (dobrovoljno razvrgnuće), jer se u tom slučaju razvrgnuće provodi sudskom odlukom u izvanparničnom postupku (čl.48 st.2.i 3.ZV).

***
Šutnja hrvatske pravne teorije i zakonodavca o dopustivosti arbitraže u izvanparničnim predmetima ne znači da u Hrvatskoj izvanparnični predmeti nisu arbitrabilni. Pravila ZVP ne sadrže nikakvu odredbu kojom bi se to pitanje uredilo, a ZA (Zakon o arbitraži) sadrži odredbu kojom propisuje opći kriterij arbitrabilnosti u domaćoj arbitraži. Ako je jedini kriterij za ugovaranje domaće arbitraže mogućnost stranaka da slobodno raspolažu svojim pravima, nema razloga ne potvrditi arbitrabilnost izvanparničnih predmeta u Hrvatskoj, pod uvjetom da se radi o izvanparničnim postupcima u kojima između stranaka postoji spor. Osim toga, posebni zakoni kojima se uređuje izvanparnična materija nemaju nikakvih odredbi kojima se arbitraža izričito ograničava ili isključuje.

***
Odgovor na pitanje arbitrabilnosti izvanparničnih predmeta nije lak. Tanka i ponekad nejasna crta razgraničenja parnične i izvanparnične jurisdikcije i način tumačenja arbitrabilnih kriterija mogu nas u istim okvirima navesti na različite odgovore. Konačno, hoće li se i kako će se o arbitrabilnosti izvanparničnih predmeta u Hrvatskoj prosuđivati pokazat će arbitražna praksa.

***
Kao sažetak ove opširne tematike, od mene tek jedna rečenica:
Svjedoci smo, koliko nam je sudstvo sporo i neučinkovito, u svim segmentima, ali se izvanparnični postupci, očito, najteže i najsporije rješavaju, zbog nedostatne pravne uređenosti i nužnosti reforme, koja u ovom području još nije ni započela, ako u ijednom i jest.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.