Što se tiče mog sna o kamenoj kućici na škoju, situacija nije baš ohrabrujuća, al' zasad je tako kako je, nema druge nego prihvatiti realnost, i sačekati sutra... možda vrag i ne bude tako crn, kako danas izgleda... u svakom slučaju, nada umire zadnja, daleko sam još od toga da odustanem i pokopam svoj san, al' ako ga i ne ostvarim, neće propast' svijet, a ne bojte se, neću ni ja, barem ne zbog toga...
razmišljajući, međutim, šta i kako napraviti, da li pustiti ili se boriti, dolazim do zaključka da dilema zapravo ni ne postoji... bez obzira što ja odlučila i napravila, pokrenuti procesi idu dalje, jedino je pitanje da li ću pustiti i čekati da se sve rješava samo po sebi, ili ću se raspitati i eventualno poduzeti nešto što bi možda moglo ubrzati rješavanje i dati mi, kakvu takvu satisfakciju...

Njemački filozof Fridrich Etinger (1702-1772) je rekao:
Neka mi Gospod podari
SMIRENOST da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti
HRABROST da izmijenim stvari koje mogu promijeniti i
MUDROST da razlikujem jedne od drugih

Mislim da nitko od nas ne može reći da je uvijek i smiren, i hrabar, i mudar, dapače, mislim da smo rijetko takvi... ljudski je da smo često i slabi, i uplašeni, i nerazumni, jednostavno, krvavi ispod kože... a u određenim životnim situacijama, moramo odlučiti hoćemo li se boriti za nešto, ili ćemo pustiti...

Ja mislim da nam ni "puštanje" ni "borba" ne garantiraju sreću i zadovoljstvo, život jednostavno nema pravila...
... zar nismo svi u životu neke stvari "pustili", nevažno da li zbog nedostatka hrabrosti, ili zato što smo mislili da je tako ispravno, a onda se kasnije kajali zbog toga, pa se postavlja pitanje, da li bi bilo bolje da smo izabrali borbu...
... a zar se nismo puno puta za neke stvari borili, a kasnije zaključili da nije bilo vrijedno naše borbe, pa se postavlja pitanje, da li bi bilo bolje da smo pustili...

Poanta mog filozofiranja je, da smo svi često skloni ići u krajnosti, a krajnost je i olako puštanje i pretjerano sagorijevanje u borbi... uvijek je najteže naći zlatnu sredinu, a to bi trebalo biti ono pravo...

I molim vas da ovo shvatite samo kao moje preispitivanje, i ja sam krvava ispod kože, i teško mi je naći sredinu i umjerenost u reakcijama i odlukama, obično odem u krajnost... što ne znači da mi ne bi bilo drago ćut' što vi o tome mislite...

A što se tiče mog problema, mislim da će oko toga, u narednom vremenu još biti i razgovora i raspitivanja, jer ne može baš ostati samo na ovom šturom obrazloženju. Nakon toga ću, ovisno o eventualnim saznanjima i novim informacijama, vidjeti i odlučiti šta mogu poduzeti... i normalno da mi nije lako, ako zbog ničeg drugog, ono zbog neravnopravnosti borbe, kako reče u komentaru cajtnot, želim Ti da ustraješ protiv golijata...


Tereza Kesovija - Sutra je novi dan

Matko Jelavić - Srića je lutrija

Možda ova pjesma, veselih, lakoglazbenih nota, i šaljivih stihova, iako joj je tema ozbiljna, nije gotovo u nikakvoj vezi s onim o čemu želim pisati... ali baš ovaj stih, velikim slovima izvučen u naslov, tako kriči iz moje duše, i tako dobro pokazuje ono što mislim i što osjećam, i što želim prenijeti na papir... baš ovaj stih je bio dovoljan, i dovoljno snažan, da pjesmom i ovaj put potkrijepim svoje misli... a znate već kako i koliko se volimo, pa je, eto, dobro da barem pjesma ovom postu da malo veselja, kad već događaji ne mogu...

Razvoj događaja mi, naime, i ne daje puno razloga za veselje, situacija je postala gotovo pa tragična, i rekla bih da su se uknjižbeni gropi toliko stegli i zagropali, da samo čudo može da se desi i odgropa ih... i kad krenem ovako govoriti, onda pogađate da sam se vratila mojoj priči... a mislila sam, vjerovala sam, gotovo sam bila sigurna, da smo prošli najveći dio puta, i da je uknjižba, tj. provedba sudskog pravomoćnog rješenja u državne knjige (gruntovnicu i katastar), samo pitanje tehničke procedure, istina dugotrajne i prespore, al' božemoj, znamo di živimo... mislila sam da je samo pitanje vremena... dana, mjeseci, godina... a devet godina, koliko ih se do danas nakupilo, prilično je dug period, o kojem se ima šta reći i napisati... moji planovi su bili da to objasnim što jednostavnije, redom, od početka, polako... a za to vrijeme će i uknjižba završiti...

U svakom slučaju, i ovaj blog je trebao biti samo pričanje moje priče i čekanje kraja uknjižbe, bez očekivanja nekakvih novih, posebno spektakularnih iznenađenja... uostalom, zar nismo sve bitno već odradili... zar nismo dobili sudsko pravomoćno rješenje, koje bi trebalo biti kraj kraja, točka, zakon... rješenje koje bi sud, koji ga je i donio, trebao po svojoj službenoj dužnosti samo provesti u djelo... a nisu nam rekli da je to rješenje samo mrtvo slovo na papiru... nisu nam rekli da ga slobodno možemo upotrijebiti u slučaju nestašice wc-papira... nisu nam rekli da ga godinama nećemo moći oživotvoriti... a što je još najgore, nisu nam rekli da nam ni'ko ne garantira i dobivanje sve te imovine, koja u rješenju stoji... nisu nam rekli ništa... ali zar bi trebalo očekivati da netko nakon toliko godina može zakočiti, zaustaviti, ili osporavati pravomoćno sudsko rješenje... a izgleda da može... i opet se osjećam kao da sam na samom početku, i opet se vrtim u krug, i ne znam gdje sam... godinama štošta nisam mogla zamisliti da je moguće, a događalo se, godinama sam lutala kroz mrak pravosudnih katakombi, kao u najluđim noćnim morama, i kad sam mislila da vidim svjetlo na izlazu, ponovo sam se izgubila u njihovim crnim pljesnivim hodnicima... i godinama mi drže zavezane ruke, i ne popuštaju krvnički stisak, nego stežu još jače, jer kako uopće objasniti da sud u devet godina (ne)rada, ne da nije otpetljao naše vlasničke grope, nego je uzrokovao da se još više zapetljaju... istina, zapetljale su ih smrti, koje su nam se izdogađale u međuvremenu, ali to je tako, ljudi nažalost umiru, al' da je sud bio brži i učinkovitiji, problema ne bi ni bilo... zapetljalo ih je, dakle, vrijeme, jer vrijeme koje nezaustavljivo teče, je naš najveći neprijatelj, a mi smo jedini koji plaćamo nemjerljivo visoku cijenu takvog (ne)rada, za koji nitko nikad nije odgovarao, a toliko je ljudskih tragedija prouzročio ...

A koji su to događaji utjecali na promjenu plana pisanja, da umjesto od početka, krenem od kraja, što je to zakočilo i dovelo u pitanje nastavak naše uknjižbe, pokušat' ću objasniti što kraće i jednostavnije, ali moram napomenuti da je dosta toga već rečeno, i provlači se kroz ranije postove, pa će oni koji su pratili moje pisanje u kontinuitetu, bolje shvatiti problem... da sad sve već napisano tražim, kopiram, ponavljam ili linkam, oduzelo bi mi puno vremena, a ne mislim da je nužno... onaj koga zanima, pročitat' će, ili će pitati preko komentara...

Dakle, svaka smrt dovodi do usporavanja, iz razloga što se i tužbe (pisala sam već da se uknjižba provodi međusobnim tužbama) preusmjeravaju na nasljednike, što u praksi znači, da mi kao tužitelji moramo dostaviti sudu podatke o nasljednicima (imena, prezimena, adrese - sjećate se da sam u jednom postu spominjala detektivske poslove), kako bi se sva pismena ubuduće dostavljala njima, a ne pokojniku. A ta slanja sudskih pismena na pokojnike i na nepostojeće adrese, bez ikakvih prethodnih provjera, da li je osoba živa ili mrtva, i da li uopće živi ili ne na toj adresi, to su posebni sudski biseri nad biserima, ne biste vjerovali kako ti sudovi "šibaju" poštu napamet, a onda im se masa tih pismena vraća natrag, zbog nemogućnosti uručenja , ne smijem ni razmišljat' koliko je naših para "bačeno" za troškove takvih poštarina .

Naši problemi su nastali smrću moja dva rođaka, sinova pokojne , koja je i za života bila naša noćna mora, a svi su izgledi da će se noćna mora nastaviti i nakon smrti njenih sinova...
preko odvjetnice znam da postoji ugovor između njih dvojice, kojim su za života riješili pitanje imovine na način, da je mlađi brat dobio imovinu u malome mistu, koju smo dijelili i o kojoj pričam, a stariji je dobio veliki roditeljski stan u Splitu.

Nakon smrti mlađeg rođaka u 2008. nastao je prvi veći zastoj , jer njegova žena nije nastavila komunikaciju sa odvjetnicom, što nama i nije bilo bitno, ali to što nije htjela dostaviti ostavinsko rješenje, jer je to kao njezina privatna stvar, i ne mora ga ona nikome
pokazivati , itekako nam je bilo bitno, jer je zaustavilo rad po našim tužbama. Potrajalo je to natezanje dosta dugo, i mislim da je odvjetnica na kraju sama, po službenoj dužnosti, došla do njenog ostavinskog rješenja (sva ostavinska rješenja i jesu u arhivi sudova).

Smrt starijeg rođaka u rujnu prošle godine, donijela je doslovno tragediju živih, donijela je probleme velikih razmjera u njihovoj familiji, o čemu sam čula i znala, ali, iskreno, na tome bi i ostalo, jer sam mislila da to s nama nema više nikakve veze... znala sam da su ugovorom riješili pitanje imovine, pa ni u snu nisam mislila da bi njihovi problemi mogli imati utjecaja na našu uknjižbu... a kad sam nedavno doznala razmjere problema, poklopilo me kao grom iz vedra neba, doslovno sam se šokirala, i nisam mogla vjerovati svojim ušima...
ukratko, rođak je bio rastavljen, par mjeseci prije smrti otišao u penziju, prodao stan, kupio nekakvu derutnu kućicu u drugom mistu, dogovorio njeno renoviranje, a za to vrijeme živio u iznajmljenom stanu, u kojem je i umro... kćer i bivša žena žive u inozemstvu, pokrenule su tužbe radi nasljedstva protiv više osoba... dobili su dugove, a traži se imovina, novci, stvari...

I kaže odvjetnica, nema ostavinskog rješenja, dok se ne završe te njihove tužbe... unaprijed me bilo strah odgovora koliko to može trajati... a 'ko zna, može i 10 godina ... a bez toga ne ide dalje, jer se rođak još uvijek nalazi na mnogim vlasničkim listovima, zato što naše međusobne tužbe za uknjižbu nisu završene... a sada je upitno hoće li i kada uopće završiti ...
... a ono što ide u prilog odvjetnici, i zbog čega mislim da je najveća krivica ipak na sudstvu, to je lova... naime, odvjetnicu plaćamo po uknjiženim česticama, što znači da je svih ovih godina od nas dobila malo i ništa od novaca... ali zato smo često davali državnom proračunu na ime sudskih pristojbi, objava u NN i sličnih nameta na nerad i punjenje šuplje državne kese
... a nešto od onoga što sam prethodnih godina čula od odvjetnice (što je sigurno kap u moru onoga što bi tek oni mogli ispričati... a uglavnom šute):
... sve šta je valjalo, nakon 90-ih je iz sudstva otišlo, što u odvjetnike, što u javne bilježnike... pa se pitam, 'ko nam sudi...
... za cijeli otok Brač rade dva suca, a vrlo često spadne na jednoga... šta mislite, koliko ih je sad, u vrime godišnjih odmora...
... otok Hvar ima samo jednog suca... za cijeli otok
... diplomatska pošta sa inozemstvom (u slučaju da tužite osobu koja živi vani, a kod nas ima i takvih, kako bismo skinuli "uljeze" sa naših vlasničkih listova) traje, ni manje ni više, godinu dana... dakle, samo jedna godinica vam treba da skinete jednog "stranog uljeza" sa vašeg vlasničkog lista...
... budem li se još nečeg sjetile, nastavit' ćemo niz...

A nekidan čitam kod nestašne usidjelice, o nekom tamo otoku... pa kaže: i iako ima tamo i brata i zemlju kraj crikve. I grob oca i majke i uspomene i tko se uopće više obazire na nečije uspomene, i što se mene tiče... ma prodajte, potopite, razjebite... kao da to cijelo vrijeme ne radite...
i potpuno nebitno da li je cinična ili iskrena, al' mene su nakon toga stegli neki puno teži i bolniji gropi od ovih uknjižbenih, zagropali se gropi oko srca, a disati treba... i pitam se di nam ode duša...

Šesnaestog srpnja tamo neke, ne davne, godine, na blagdan Gospe od Karmena, rodila se jedna mala plava, imenom Karmen , i dobila mene za svoju krštenu kumu
O samom blagdanu je čiovka u više navrata već sve rekla, ja bi samo spomenula naš razgovor ugodni o velikoj dilemi... Karmen... ili... Karmel... :

moje kumče Karmen rođeno na Gospu od Karmena ili Karmela ???, e to si mi sad dala mislit', aj ti to malo razjasni ako možeš... šta je točno, ili može i jedno i drugo... :-)))) (kamena kućica na škoju 17.07.2010. 10:23)

@kamena kućica: I ja san bila u dilemi je li Karmena ili Karmela. Ja uvik kažen Karmen a na zastavi piše: Gospe od Karmela moli za nas! Ako se dobro sičan, po brdu Karmel. A i časne sestre se zovu karmeličanke. :-)) (čiovka 17.07.2010. 10:29)

Pošto sam navikla na Karmen, a i kumče se zove Karmen, mislim da neću promijeniti naviku ...

Rođendan male Karmen se slavio u subotu, pa smo i mi taj dan bili "od Trogira"... otišli popodne i ostali do kasnih noćnih ura ... a bilo je i veselo i bučno i cvrkutavo, kako samo i može bit' uz puno dičice ... uz puno cike i vike ... uz puno jića i pića, od sira i pršuta, preko pečene janjetine do torti i kolača ... sličice vam ne mogu pokazati, al' da vam tek malo zamažem oči , evo čestitke za Karmen ...

a ne'š ti, nisi ni to tribala stavit', ajde, recite slobodno ......

Ali zato u zamjenu ima nešto slika Trogira , iako sam uspila uslikati samo uži krug oko autobusnog kolodvora, prije i poslije rođendanske fešte... A uvijek kad dođem, mislim obići više i upoznati ga bolje, ali uglavnom sve ostane na pustim željama ... trebala bi jednostavno doći u čisti turizam, bez ikakvih drugih obaveza, a to je malo teži slučaj... a možda jednom bude ...

... zgrada srednjoškolskog centra...




... "oslikana" zgrada preko puta...


... jedna hvale vrijedna okućnica...


i još nešto slika iz kasnih noćnih ura...



... pogled na Fošu...


... crkva...






... jako puno ljudi je bilo vani, atmosfera živa i vesela...




... most priko Foše...




... sjeverna vrata grada...


... sa spomen-pločom...


... i nešto od onoga što se krije u kaletama iza vrata...














... drveni most priko Foše...




... "bovani" u parkiću... očito je, privlači me kamen ...


Do slijedećeg susreta, pozdrav gradu Trogiru...


Klapa Trogir - Da je meni s tobom kroz pasike

Berekini - Lipa Kato

"Ima ljudi čiji je život tako dobro ispunjen da ni svojom smrću ne mogu da nas obeshrabre." Ivo Andrić

iako ga nisam poznavala, znam i volim njihove pisme, zar to nije dovoljno da mi bude žao...

U petak konačno došla lova iz inozemstva, tri dana joj je trebalo da sjedne na račun... al' dobro, glavno da se nije izgubila u međudržavnim bankovnim bespućima... i neee, nemojte da vam odma' mašta radi, nije nikakvo tajno nasljedstvo, a još manje dolari iz amerike... uostalom, znate da su naši barbe iz amerike već odavno pokojni, a znate i da nama nisu ostavili ništa...

A stvar s lovom ovako stoji, ja sam samo posrednik, koji je treba proslijediti dalje... naime, rođak i rodica , djeca mog dragog barbe o kojem su govorila njegova pisma, žive u inozemstvu, a njihov dio nasljedstva se rješava kao i naš, preko iste odvjetnice... što opet znači, da ja, kao dobra rodica , i za njih obavljam sve što treba, a uglavnom se radi o plaćanjima, bilo sudskih pristojbi, bilo odvjetničkih usluga... na njima je jedino da iznađu način kako će mi poslati lovu ...

Tako sam se ja u subotu, nakod dužeg ignoriranja zvonjave budilice, ipak probudila rano... i od neispavanog zombija (o blože, blože, šta učini od mene!), uz pomoć jedne naranče, velike turske kave s malo mlijeka, i dosta hladne vode za umivanje, nakon jedno sat vremena došla u nekakvo stanje normale , spremna za pohod u nove radne pobjede... a znate već, kako to avanturistički izgleda kad se kreće u boj sa šalterskim službenicima bilo bankovnim, bilo državnim, sasvim svejedno, nikad ne znate ishod ... pa ajde, da vidimo, hoće li se pokazati istinitom ona 'ko rano rani, dvije sreće grabi, ili možda ona druga 'ko rano rani, ili je pekar, ili budala ...

Prvi dio operacije "lova" tj. predizanje gotovine u kunskoj protuvrijednosti, prošao je brzo i bez problema. Sad je još samo trebalo u drugoj banci izvršiti uplatu... a zašto u drugoj banci, evo kratkog objašnjenja... kad se uplaćuje lova na nečiji račun, poželjno je uplatu izvršiti u istoj banci u kojoj je račun i otvoren, i to iz dva razloga... kao prvo, uplaćena lova će sjest na račun isti dan, u protivnom će "putovati" nekoliko dana, a kao drugo, nećete platiti ni lipe provizije, što kod većih iznosa uopće nije zanemarivo... iskreno, meni je važniji bio prvi razlog, jer su rođaci već prilično kasnili s tom uplatom...
međutim, taj drugi dio operacije "lova" zapeo je na zaključanim vratima poslovnice, zbog čega sam se vratila kući neobavljena posla... ljuta kao pas ... s osjećajem budale iz gore spomenute poslovice ... a može i s osjećajem majmuna iz onog mog vica ...


Hara Mata Hari i Kemal Monteno - Zakon jačega

Tako je operacija "lova" završena tek u ponedjeljak ujutro, mojim dolaskom u poslovnicu banke, i izvršenjem uplate, brzo i bez ikakvih problema, ali uz ponešto "folklora", kojeg sam dodala, a sve zbog onog psa, budale, majmuna... svejedno... od subote...

Ako smijem primijetiti, ovo vaše radno vrime je sramota za radni narod ove zemlje, koji je i bez toga dovoljno obespravljen i diskriminiran. Ja isto radim, i jedino vrijeme koje mi ostaje na raspolaganju za sve moje obveze je ili subota, ili popodne tokom tjedna. Ja sam u subotu ujutro poljubila vrata vaše banke, a uz to još čitam, ne radite popodne ni jednog jedinog dana u tjednu. Pa, što se mene tiče, ne morate raditi nikako, jer izgleda, zaposlene niste ni predvidjeli kao svoje klijente...

Otprilike tako je tekao moj monolog u praznoj, mrtvačkoj atmosferi poslovnice... muk svih prisutnih je potrajao neko vrijeme , a onda se javila jedna službenica sa genijalnim odgovorom:
I mi moramo uzet' godišnji za nešto obavit' ...

Ma, jel' vi to meni 'oćete reć' kako bi ja trebala uzet' godišnji, da bi vama donila lovu, gotovinu, keš, novce, pare ?
A ja, budala, mislila kako ste vi tu ipak radi mene, kako vi od mojih novaca živite, kako bi vi mene trebali vući za rukav, i nagovarati me da uđem baš u vašu banku, i baš vama dam svoje novce ...

Priznajem, nisam u odgovoru rekla sve ovo, al' ne zato što ne bi, već zato što mi sporo rade klikeri, pa sam se tek kasnije, kad sam već izašla iz banke, sjetila šta sam sve još trebala reći .

Nadam se da ćete raditi barem dva sata subotom, kad vas slijedeći put budem trebala ...

S ovim riječima sam izašla iz poslovnice , a iza mene osta muk ... izašla sam s osjećajem zadovoljstva, koji vam teško mogu opisati ... visoko, kao da sam dvometrašica ... i rekla bih da smo, barem na kratko, zamijenili uloge... uostalom, nije me ni briga 'ko je ispao budala, majmun, ili što već... svejedno... ja sigurno nisam ...

I kaže moj doma ti nisi normalna, šta ti to treba... ajde, ti bar možeš kad ti zatreba, izać' priko radnog vrimena, ja ne mogu ni to... eto, on bar ima opravdanje ... i potpuno je u pravu, normalno je da nisam normalna, kad je sve nenormalno postalo normalno, kad je i tako gotovo sve otišlo k vragu, zašto se nervirati za išta, pustimo nek' sve ide niz vodu, udrimo brigu na veselje i pjevajmo...
al' kako da nam onda svima skupa bude bolje, to se ja pitam...

I sigurno je da u puno situacija ni ja nemam ni snage ni volje ispravljati sve "krive drine" oko sebe... uostalom, evo i dokaza... u istoj ovoj poslovnici sam, prije više od pola godine, prošla ovo isto, i ne samo što nisam reagirala, već sam, eto, i potpuno zaboravila na to, jer u protivnom ne bi sad ponovila istu grešku, i po drugi put poljubila vrata...

Ovo je ipak, rekla bih, jedna od „bezbolnih situacija“, ali nije moj u krivu ni kad kaže šta ti to treba, jer u mnogim drugim situacijama, cijena don-kihotovskog ponašanja može biti jako visoka... nije lako viknuti car je gol, jer uvijek postoji velika vjerovatnost da će "vikač" ostati sam i izoliran, da ga "stado" neće podržati... zar nije dovoljno sjetiti se naših poznatih zviždačica Balenovićke i Lepejke... a mnogi će i danas za njih reći da su budale... ja im skidam kapu do poda, za hrabrost...
al' zato nezadovoljnika svuda oko nas... možda upravo zato... ni'ko ne želi bit' budala, al' svi bi htjeli promjene... samo neka to obavi ne'ko drugi, samo ne ja...

I svaki put, kad mislimo da nešto nije kako treba, da bi trebalo promijeniti, skupimo hrabrosti barem to reći, jer svaka kap je važna da bi slap zasjao u svoj svojoj ljepoti...

Zapljusnulo nas je još jedno pakleno ljeto, temperature su već prekoračile 30 stupnjeva, a tek je početak srpnja... šta bi rekli, gori nebo i zemlja, al' eto, samo nek' ne bude požara. Traži se spas od uzavrelog asfalta, kako 'ko može i kako kome paše... ako se već ne može pobjeći negdje na otok ili na selo, dobro dođe i debela hladovina uz hladno piće , ili krevet uz knjigu i klimu , ili skok u more ...
i evo u momentu dok ovo pišem, kao da me nebo čulo, udario ljetni pljusak... i promislim divota , al' ništa od toga... vruća kiša... i evo, već je stala, kao da nije ni pala... i sjetilo me, kako smo kao djeca skakali u more za vrućih ljetnih pljuskova, bili su to posebni gušti , a i sunce kao da nije ovako ubitačno pržilo, ili nama nije smetalo ...
Ali, pred nama je još dugo toplo ljeto, a meni uopće nije bila namjera o tome pisati... malo sam skrenula, a... s teme, mislim... a možda i još s koječega, kad tvrdim da mi je pedeseta tek ...

Da ja vas ipak izbavim iz zablude, ovdje se ipak ne radi o mom jubilarcu... naime, i ovo nam ljeto protiče u znaku splitskog festivala, još jednog od mnogih u nizu, ali ove godine ipak posebnog, jubilarnog, pedesetog...
a bilo je tu i zlatnih, i manje zlatnih godina... oni koji žele, mogu doznati više preko linka, a od mene samo kratki podsjetnik...
...festival je rođen davne 1960-te, sa izvedene svega tri pjesme, a jednu od njih je pjevao Vice Vukov, i iako nije više među nama, njegove pjesme žive u nama...
...1964.g. je rođena himna festivala "Nima Splita do Splita", u izvedbi Tereze Kesovije i Tonija Kljakovića...
...1967.g. festival prelazi sa ljetne pozornice kina "Bačvice" na monumentalne Prokurative, gdje dobiva internacionalni karakter...



Ranijih godina smo i mi više posjećivali festival, ali bih rekla da je i grad više živio s festivalom... već dugi niz godina, nažalost, kao da prolazi i s puno manje slave i glamura, i daleko manje interesovanja... ratne 90-te, koje su podijelile i ljude i festival, učinile su svoje... ono najgore, kad smo imali čak dva festivala, pripada povijesti, a festival se kao jedan i jedini ipak vratio na svoje Prokurative... da li će i kad vratiti i staru slavu, o tome je daleko teže govoriti...

Ove godine, povodom jubilarnog rođendana, organizirana je i održana večer retrospektive, s nostalgičnim prisjećanjem na mnoge hitove koje je festival iznjedrio kroz sve svoje godine, ali i na pjevače, od kojih mnogi, nažalost, i nisu više među nama.
I iako se festivalske večeri moglo pratiti i preko velikog video-zida postavljenog na Rivi, ali i preko HTV-a, večer retrospektive je, nakon dosta godina, bila dobra prigoda da se nabavi karte i ode na Prokurative...



... i neću reći da je bilo loše, ali mislim da je moglo i trebalo biti bolje... da smo jasni, niti sam u tom fahu, niti pratim zbivanja oko festivala, a ponajmanje znam kakva je situacija iza kulisa, kad se izgase svjetla pozornice... ima međutim, dosta renomiranih pjevača, koji su svojim nastupima i pjesmama itekako obilježili splitski festival, i šteta je da nisu nastupili na ovogodišnjoj retrospektivi, već su njihove pjesme otpjevali drugi... ne znam koji su razlozi, ali sam sklona vjerovati kako su podjele iz 90-ih ostavile posljedice i do današnjih dana...

... al' da vam ja puno ne pričam, neka vam atmosferu dočara nešto mojih sličica... a ako su ove odabrane, a jesu, onda samo zamislite kakve su ostale ...

Voditelj večeri u ulozi kroničara bio je glumac Čedo Martinić... a evo i jedna zanimljivost koju je ispričao u toku večeri: pjesmu "Proplakat će zora" 1971. nitko nije želio pjevati, da bi je na kraju prihvatio Mišo Kovač, i s njom postigao veliki uspjeh (1.nagrada publike, 1.nagrada žirija, nagrada žirija novinara)









Tereza Kesovija - Nima više one pisme