Trećeg dana na Velebitu i Baškim Oštarijama, krećemo u osvajanje još jednog vrha...

strmini usprkos, uvijek ima ornih i voljnih za dodatno penjanje... ...

pa još rekoše, bolje se držite putića, nikad ne znaš šta li krije trava, da ne bude kakva zmijska glava... ...

ali zato pogled - pogled uvijek djelo krasi... posebno na vrhu... ...

a vrh, mada zapravo još nije, kao da i je... ...

jer hrbatom ili grebenom do samoga križa, kao najviše točke i službenog vrha, (u)kratko je i (u)ravno... ...

nakon okrijepe i opuštanja, vraćamo se istim putem, nizbrdo... ...

Čiča- miča, gotova je i ova planinarska priča... ...

Oznake: Velebit, baške oštarije, Ljubičko brdo

Drugi dan ujutro, nakon doručka, društvance se lagano prikuplja, pod punom planinarskom opremom - gojze, rusak, štapovi i voda pod obavezno, ostalo po volji - nema pregledavanja rusaka... ... ali iskusni i odgovorni planinari znaju već šta treba... ...

pa krećemo prema Gospiću... ... vremenske su nam prilike više nego dobre, dapače, idealne - niti sunce žeže, niti kiše u naznakama, ono baš potaman po Vakuli - pretežno vedro... ...

gdje se, uz našu vodičku, nalazimo s još dva vodiča-lokalca, voljnih da nam prave društvo, ali i pridonesu većoj sigurnosti, zlu ne trebalo... ...

preko Ljubice i Ljubice - creta i potoka - do Ljubičkog brda, koje nas čeka sutra, pun Velebit Ljubica... pa k tome pribroji i naše dvije Ljubice, koje, eto, nisu ni znale da dolaze na svoje... ...

i eto nas jezeru, nakon kojega lagano zalazimo u šumu i uzbrdo, pa mješovito... ...

malo šume - više sunca, više uzbrdo - manje uravno... ...

na mjestima toliko uskim putem, da i u koloni po jedan, treba dobro mjeriti korak i gaz... ... što nas ne spriječava ovjekovječiti trenutak ljepote i širine pogleda, nakon izlaska iz sjene stabala... ...

bijelim oblacima prošarano nebo, kroz granje stabala, predskazuje ciljni vrh, mada je on, u pravilu, uvijek dalji nego što se čini... ..

e, sad smo već tu, korak do vrha... ...

na velebitskom vrhu Metla na 1288 m/n/v... ...

s kojega ćemo se, nakon okrijepe, foto-sejšna i lupanja pečata u planinarski dnevnik, (s)kotrljati nizbrdo istim putem... ...

Nastavlja se... ...

Oznake: Srednji Velebit, metla, baške oštarije

Stigavši još za dana i vrela sunca na Baške Oštarije, za čas posla smo se porazmjestili po sobama, i punih pluća krenuli u "osvajanje" velebitskog zraka i ozračja. Već na prvu očarani prizorima oko sebe, a i nakon dosta sjedenja u busu, šetnja bi došla k'o ozeblom sunce, ma... sunce zakon mijenja... ... pa kako bi ga maksimalno uloviti, i pritom što više vidjeti, autobus je, barem jednim pravcem, bio neizbježan. Natrag se već nismo dali, pa makar se i po mraku vraćali... ...

Oštarijsko sedlo ili prijevoj Stara vrata, s nadmorske visine od 927 m, s kameno kockastim spomenikom na četiri kugle, zvanim Kubus, i vidikovcem, pruža jedinstven pogled na more i okolne vrhove Velebita

Ljubičko brdo, Metla... ima ih još... ... čekajte da stignemo do Prpe... ...

gdje je svaka kuć(ic)a po nekom vrhu nazvana... ...

Nacrtali se taman na večeru... ... nastavlja se... ...

Oznake: Velebit, baške oštarije, Kubus, Prpa

Tek za koji sat vožnje od Vrela Une stižemo do slijedeće, jednako usputne, štacije za razgledavanje i kraći predah. Kamp Velebit, smješten u srcu Velebita, na nadmorskoj visini od 926 m, znatiželjnike i zaljubljenike u prirodu i kampiranje dočekuje šarenilom cvijeća i zastavica, i sav nekako simpatično drven i bačvast... ...

Ličanin u narodnoj nošnji kamp čuva - ne diraj (ga)......

i nastavljamo vožnju... hotel Velebno, kažu, ne radi, a valjda bude i proradio... ...

pa još za dana i sunca, u ranim popodnevnim satima, stižemo do krajnjeg odredišta - Hostela Baške Oštarije... ...

Nastavlja se... ...

Oznake: Kamp Velebit

Gotovo tri dana Srednjeg Velebita i Baških Oštarija, i još ponečeg pride i usput, stavila bih uz bok lanjskog Zavižana i Premužićeve staze, kao vrh planinarskih želja i putešestvija. Pa eto, kad s Premužićke stavih tek koju sličicu, sram i stid me bilo (vraćam joj se prvom prilikom), idem sad od kraja - od Parka prirode Srednji Velebit i Baških Oštarija - u nekoliko nastavaka, ali redom - od početka do kraja... ...

Sa dva rusaka i kesom pride... ... krećem puna elana i dobre volje u novu planinarsku avanturu. A kako je takva, uglavnom, i cijela ekipa, nemam ni malo sumnje da ću takva ostati do kraja puta. Prvu jutarnju kavu, ili tko-što-već, popili smo u Kninu...

Moja kesa sa štrucom proteinskog kruha i šljivama je dobro došla... ... mada je i pečenka bila na dohvat ruke... ...

Bila nam je to druga štacija na putu prema Metli i Ljubičkom brdu... ...

Nastavlja se... ... put putujem...

Oznake: Knin, Vrelo Une, Srednji Velebit, baške oštarije

Kako god čovjek karakterizirao svrhu i značaj svog postojanja, i kako god tumačio život svoj, lako i brzo će ga opovrgnuti taj isti život. Život sam. Lako i brzo će ga saplesti u nepreglednu mrežu svojih puta. Dok trepne okom, lako će ga zavrtiti oko svoje osi i izbaciti na nekom drugom mjestu, o kojem do jučer ni sanjao nije. Jer život je (jednostavno) nepredvidljiv i neobjašnjiv. Život je da se živi i točka. Život je da se od njega uzme sve što se može i želi. Život je da se, vjerujući uvijek svojim instinktima, bez straha kroči novim stazama i spoznajama. I tu treba stati (razmišljati). Šta će tko drugi misliti, i šta će tko drugi reći, nebitno je, a ipak je tako jaka kočnica, zbog koje mnogo toga u životu nismo napravili, dostigli ili ostvarili.

Počela (nam) je škola, pa smo uzbuđene obje, svaka na svoj način. Nakon pustih desetljeća škola i školica, što svojih što sinovljevih, ufurati se u svijet prvašića novo je i predivno iskustvo, koje tako lako oživi dijete u nama. I ne pitajte kako sam skrenula Martino interesovanje s tableta na tik-tak, na brojanje minuta i sekundi, i na okretanje kazaljki sata, koje se tako sporo kreću. Još interesantnije je bilo izranjanje priče o Pale(tu) samom na svijetu, uz kojega je vrijeme do maminog dolaska proletilo brže i pričljivije. Veseli me ta interakcija u kojoj učimo obje, rekla bih. I tako, nepredvidivo i iznenadno, postadoh bejbi-siterica, ne baš svakodnevna, već po potrebi, ali svejedno, posao koji iziskuje ozbiljnost i odgovornost.

Htjela sam još malo o šivanju, da pokažem što sam reciklirala s početka godine, do prvih većih vrućina, i što još kanim s jeseni, ma ne stignem toliko pisati, koliko ima(m) novitadi. Možda bih stigla i nešto više, da u meni još uvijek ne čuči ona picajzla, olitiga, pedantna kamena, koju je teško (ako ne i nemoguće) preobratiti na površnost.

Prošli sam vikend provela na Baškim Oštarijama, i još slažem utiske sa Srednjeg Velebita. Fantazija ljepote, koje ima u izobilju za svakoga, i šetača i planinara. Ne, nije Srednji Velebit zaludu proglašen Parkom prirode. Bilo je predivno, zelena bajka i san snova. A ponosna sam na sebe, čemu da se lažem(o), jer sam u dva dana pomela Metlu i poljubila Ljubičko brdo. I o tome će biti i riječi i slike, kad stignem.

Od ponedjeljka je počela i gimnastička škola, pa tim više obaveza ne fali, ali neka ih. Što radila da radila, i čime se bavila da bavila, najteže mi je uvijek padalo krasti Bogu dane, i ne znati kud sa sobom, pa sam, valjda i zato, iz takvih situacija uvijek brzo nalazila izlaz.

Uz sve nabrojano, terapija zdravlja na moj način, prioritet je nad prioritetima, koji u svim tim obavezama treba naći i nalazi svoje počasno mjesto. Priča je to na rubu... nečega već... znanosti ili pameti... kako već tko na to gleda... priča koja se kosi sa službenim stajalištem i dogovorom (medicinske) struke... pa ćemo vidjeti kad i kako će doživjeti svoje uprizorenje.

Eto, o svemu po malo, o ničemu previše... ...

Oznake: život, planina, Zdravlje, šivanje, GIMNASTIKA

Kako su prošla vremena od šivanja, tako su prošla i ona od šarenila štampe, pune kuće časopisa i magazina, rezuckanja i ljepljenja. Čega li se sve nije lijepilo i čuvalo kroz život, od glumaca i pjevača, preko kozmetike i mode, do uređenja kuća i interijera. Prošla baba s kolačima, rekli bi danas, i neka je, hvala dragom Bogu.

Tako je i velika teka, nekad modno osviještene kamene, sačuvala malo sjaja, što modnog što savjet(odav)nog, tih davnih 80-ih i 90-ih godina.

Krpež i trpež kuću stvara, (pre)dobro je rečeno, ma je (pre)dobro i toga se deliberati, olitiga, riješiti. Čim završim reciklažu pronađenog blaga, vrijednog spašavanja, neću više ni krpiti ni trpiti, ajde, možda ću ipak koji botun sašiti... ... Jer ima i onih, vjerujte, koji potegnu do krojačkog salona i zbog jednog jedinog otpalog dugmeta. A kaže "moja" Marta, eto, da joj je najljepša ona uspavana Yves-Saint-Laurent ljepotica.

Nastaviće se... ...

Oznake: moda, kroj, šivanje

Zadržimo se još neko vrijeme u svijetu kroja, i svemu onome što taj svijet sa sobom nosi. U dobrom društvu iglice i konca, olovke i redalice, tankog prozirnog papira, štofa i krede, krojačkog metra, cik-cak škara, i u konačnici, šivače mašine. Možda nekoga i zainteresiraju novi izazovi, nova (sa)znanja i postignuća.

Ostala je jedna teka, stara i žuto-plava, koja nosi dah starih vremena i tragove zaboravljenog rukopisa. Ona najbolje zna (is)pričati, riječju i slikom, svoju požutjelu priču. Ili moju, hmm. Možda nekoga namami i u skijaške vode, ali neka snijega iza sedam brijega.

Oznake: tečaj krojenja i šivanja