ZAPUŠTENA DIDOVINA

U hladno predvečerje jučerašnjeg dana, bilo mi je toplo i jako ugodno, u dobrom društvu prepune dvorane knjižnice "Marko Marulić"... a za one rijetke, koji još možda ne znaju šta se sinoć desilo... desila se, konačno, i napokon... "Marčelina"... jer, već i vrapci, ne samo na blogu, nego i puno šire, mjesecima, ko papige, u glas ponavljaju... "Marči, kače knjiga?"... a Marči, e ona mi se desila još puno prije, tamo negdje početkom prošle godine, kad smo slikama i uspomenama pokušali dignuti glas, i dati svoj skromni doprinos za spas naše park-šume Marjan...



Ja sam još sinoć... vrativši se kući prepuna dojmova i dobrih vibracija... mislila, kako ću sav taj košmar misli i osjećaja, tako lako izbaciti iz sebe, i prenijeti na papir... sve dok danas, nisam krenula u skitnju po blogovima... od primakke... preko broda u boci... do Tixi...




... nakon čega se moj košmar pretvorio u totalnu blokadu moždanih vijuga... e pa, doista se tu nema više šta ni reći, ni dodati, a da to ne bude svojevrsno ponavljanje, bila je moja prva misao... i sad se vi sigurno pitate, šta ja ovdje uopće radim... e pa, evo me ovod, samo kako bi se zahvalila... baš to hoću, i baš to trebam, e...






Fala ti, Marči... na vrići smija, i šaki suza... priuštila si mi poseban užitak... da si majstorica pera, to sam znala odavno, i složila bi se s primakkom... ne gine ti teatar... iako ja sam samo laik, ja to možda ne razumijem... kako sam se jednom izrazila i u svezi prava i zakona... ali nešto znam... tvoji tekstovi su mi čudesno posebni... čitajući te, puno puta ni sama nisam bila potpuno sigurna što točno osjećam, puno puta ni sama nisam znala, da li se smijem, ili plačem, a najvjerovatnije sam radila istovremeno i jedno i drugo... kako lipo reče Petar Luković u predgovoru... dodiruješ tamo gdje smo najtanji i najslabiji... u najskrovitije labirinte naših duša, dodala bih... fala ti još jednom...

... kad se blogerska srca slože, sve se može ... a kao plod suradnje Neline gustirne i moje malenkosti, kamene, rođen je i ovaj video-spot... e pa, lipi moji, uživajte u Vicinoj izvedbi, Nelinim slikama, i mojoj realizaciji njene ideje... e pa, poleti, pismo naša... i sritan ti put u bili svit :)...



Dalmatinska elegija - Vice Vukov

i ova mala kala, u suncu, cviću sva...
kontrade, skalinade, di šetat san se zna...
i ti fumari stari, iz koji' dima ni'...
i naše none bone, ča volimo i' svi...

to nestaje sve da'je, sve to ča srce zna...
drugare tražin stare, al' furešt sad san ja...
ni Duje, Dane, Frane, da dojdedu na mul...
kod tete Marijete da popijedu žmul...

te škure, balature, ča stididu se sad...
ferali ča su sjali, kad mrak bi pa' na grad...
portuni i kantuni, di čeka san te ja...
šentade, serenade, noć puna pisme sva...

to nestaje sve da'je, sve to ča srce zna...
drugare tražin stare, al' furešt sad san ja...
sve nestaje sve da'je u dragom gradu tom...
sve nestaje, al' traje... taj bol u srcu mom...

I šta još mogu reći, osim da sam ovo odradila s guštom , a ako je zadovoljna Nela , vjerujte da je moje zadovoljstvo još i veće ...

A svi vi ostali, stojte mi dobro, zdravo i veselo, do slijedeće prilike ... i znam, znam... malo se krijem, malo me nema, al' tu sam ja, ne brinite, i ne ljutite se, ako vam se ne javljam tako često, kao prije... mislim ja na vas, to je nesporno ... u srcu sam vas udomila i zaključala, i tu ostajete ...

Ono „zemljište iz četiri koraka“, koje još dugujem objasniti, malo ću nadograditi sa još par „pričica“ slične tematike, što bi u sveukupnosti trebalo činiti jedan mozaik našeg sveukupnog vlasničkog s*anja, kojim, nažalost, tonemo sve dublje i dublje, barem ja to tako vidim... a vidim da sam se u'vatila i ovog s*anja, k'o pijan plota ...

A kako bi sav taj bućkuriš tema uspjela i privesti kraju, bez ostavljanja dugova, krenula sam, kao što vidite, „direkt u glavu“, i pokušat' ću zadržati svoje misli čvrsto na lancu, kako se slučajno ne bi otele kontroli ...

Ja bi to ukratko rekla ovako, u ženskom stilu... a ne, neću pravit' krumpir-salatu, nego jedan ljuti fiš-paprikaš,... recimo to tako, po slavonsku... u kojem će se krčkati svega pomalo... od toga, kako lako doći do tuđe zemlje... i kako još lakše izgubiti svoju zemlju... pa ću onda dodati malo gradnje naše svagdašnje, i njoj pripadajućih, uporabnih dozvola... da bi na kraju sve začinila sa dosta poreza na nekretnine, kako bi fiš-paprikaš bio što ljući... jer, frigaš paprikaš koji ljut nije, rekli bi baranjci... a apropo fiš-a, malo mi je falilo da tražim vatrogasni aparat, svojevremeno, kad sam ga prvi put probala... a još nam rekoše, da su napravili blagi, radi nas, dalmatinaca ...

Pa, idemo redom... od tuđe zemlje, na kojoj možete zaraditi i do milijun eura... vrlo lako, i sve po zakonu... u četiri koraka:

1. Pregledom zemljišnih knjiga i katastarskih evidencija utvrditi suvlasnike parcela, za koje je po datumu uknjižbe očito da su rođeni u 19. stoljeću, te da su davno umrli, ali nakon smrti nije vođen ostavinski postupak.

2. Potom sastaviti tužbu za „stjecanje vlasništva dosjelošću“, kojom tvrdite da je „knjižni vlasnik odsutan i(li) nepoznatog boravišta“.

3. Premda kao tužitelj ne živite ni blizu navedenog zemljišta, navedite da parcele koristite godinama... skupljanjem drva, branjem majčine dušice i ljekovitog bilja, ili pak, branjem šparoga, svejedno... te će, na temelju dosjelosti, biti presuđeno u vašu korist...

4. Ubrzo nakon toga, zemlju možete dobro prodati... za golf igralište, napr.

A za detaljnije informacije, više pročitajte u... Slobodnoj Dalmaciji... Večernjem listu... Dubrovačkom vjesniku...

s moje strane još samo, za kraj, ono najvažnije:

Pouka o pravnom lijeku: Ne pokušavajte ovo sami, bez potrebne logistike

Druga strana ove iste medalje govori, kako na isti način, vrlo lako, možete ostati i bez svoje zemlje, mada ju koristite godinama, i mada je generacijama već u posjedu vaše familije...
a nije mi namjera suditi o konkretnom slučaju iz Slobodne Dalmacije, iako po napisanome pretpostavljam, da je zemlja u posjedu te familije generacijama, ali se još uvijek vodi kao narodna ili općenarodna imovina, ma što to danas više i značilo, iako takve imovine u zemljišniku sigurno ima puno, a službeno se garant i ne zna koliko...
a za ono na što želim ukazati, potpuno je nebitno, da li su se sadašnji „vlasnici“ pokušali uknjižiti ili ne, jer je lako moguće, da ne bi ni uspjeli, pošto su se Hrvatske šume, nakon 50 ili 100 godina „sjetile“ da je to „narodno“ ili „općenarodno“, sasvim svejedno, upravo njihovo...
ovakvih primjera već sad sigurno ima dosta, a u budućnosti bi ih moglo biti još i više.



A sad ubacimo malo nedavnih izmjena Zakona o gradnji... i obaveznim uporabnim dozvolama, koje su svojevremeno digle puno prašine, jer su agencije za prodaju nekretnina tvrdile, da ovim izmjenama nijedna nekretnina u Hrvatskoj nema potrebne papire, za trgovanje na tržištu... kakva je danas situacija na tržištu, ne znam, ali nije baš za vjerovati da se nešto drastično popravilo u manje od pola godine... osvrt na tu temu je dat u članku iz rujna prošle godine, mislim da mu nije potrebno ništa ni dodati, ni oduzeti, a prenosim ga u cijelosti:

Džabe nam borba protiv hajdučije

Svuda u civiliziranom svijetu gradnja teče ovako: objekt se podiže sukladno izdanim dozvolama, koje se moraju poštovati tijekom radova, a je li sve napravljeno kako spada, potvrđuje inspekcija, koja pregledava dovršenu kuću ili zgradu, pa sve to amenuje ili ne, uporabnom dozvolom. E, sad, kako se i u naš vilajet spremila zakoračiti EUropa, brzoplet netko, očito je prepisao zakone Njemačke ili Austrije, pa ih pustio u proceduru. No, umjesto da se stane na kraj hajdučiji, evo novog problema: na koji način preko noći isposlovati uporabne dozvole za sve objekte koji su građeni nakon 1968. godine, i zašto se sa zakonom stupa na snagu odmah, umjesto da se dao razumni rok, u kojem bi vlasnici kuća, zgrada i gospodarskih objekata, mogli isposlovati potrebne dokumente.

Ono što je u zapadnoj Europi konstanta nekih stotinu ili dvjesto godina, za nas ovdje je, nažalost, nešto čemu se tek učimo, i što nije lako, tek tako usvojiti, pa je opći dojam, da se s nečim, što je hvalevrijedno, ipak požurilo.

Nego, ne bi li bilo logično prvo natjerati raju da konačno legalizira na divlje izgrađene objekte, pa da se onda krene i s procesom izdavanja uporabnih dozvola, ako se one uopće izdati mogu, jer kod građenja na crno nije se razmišljalo ni o statici, ni o količinama materijala, ni o koječemu drugom što je struci važno, a Mate i Jure o tome nisu vodili konta? Eto, kako vam izgleda uvođenje reda u zemlju nedodžiju, gdje ga nikada nije bilo: pokušaš namjestiti jedan kamen na svoje mjesto, a drugi ti padne po nozi.
/napisao: Saša Ljubičić, Slobodna Dalmacija, 22.09.2011./

I na kraju da začinim ovaj naš fiš-paprikaš... porezom na nekretnine... e da, baš krasan početak Nove... i nove... a uvjeravaju nas novi... treba nam porez na nekretnine, to imaju sve uljuđene zemlje... ma, slažem se ja s njima, samo se nešto mislim... a kako bi bilo, da mi ipak najprije postanemo uljuđena zemlja, pa ćemo onda lako sa svim, pa i sa porezom...
I da sad puno ne studiram, a da ipak kažem šta mislim, poslužit' ću se gornjim tekstom o gradnji i uporabnim dozvolama, ali, naravno, uz donekle izmjenjeni tekst:

Ono što je u zapadnoj Europi konstanta nekih stotinu ili dvjesto godina, za nas ovdje je, nažalost, nešto čemu se tek učimo, i što nije lako, tek tako usvojiti, pa je moj dojam, da se s nečim što je hvalevrijedno ipak požuruje.

Nego, ne bi li bilo logično prvo srediti stanje zemljišnih knjiga, i riješiti se pokojnih i vanknjižnih vlasnika, kojih je na tisuće, a službeno im se niti ne zna broja, pa da se onda krene i s procesom uvođenja poreza na nekretnine... i mogu li uopće te nove porezne škare biti imalo pravedne, u uvjetima katastrofalno kaotičnog stanja vlasništva, što naše zasigurno jest.

Ovako se sve nešto mislim, kako bi mnogi vlasnici mogli proć' „lišo bez punta“, a to nikako ne bi smjeli, dok bi, s druge strane, „buletu“ mogli platiti, napr. vlasnici stanova, velikim dijelom umirovljenici... naši roditelji, djedovi, bake... a i mom pokojnom pradidi, koji je umro još tamo neke davne godine devetnaestog stoljeća, mogla bi osvanuti uplatnica za plaćanje poreza... pa, red je da i on plati, zar nije još uvijek ponosni vlasnik svoje rodne grude... i svog mukotrpnog rada... i svojih žuljeva... zato, svi vi vanknjižni, gdje sam uglavnom i sama, stojte di jeste, tu u "zakonskoj rupi" vam je puno bolje... zar da rasipate živce i novce na uknjžbu?... samo kako bi ste platili porez?... osim toga, ako su graditelji na crno privilegirani u odnosu na legalne graditelje, što to ne bi bili i vanknjižni vlasnici u odnosu na one knjižne... hoću reći, kako ja nisam apriori protiv poreza na nekretnine, ali sam protiv, da ga plaćaju uvik i jedino "gologuzi majmuni"... samo, 'ko još brine o pravednosti, zvala se ona... neka nova... ili neka stara... u čemu je razlika...

Eto, tako vam izgleda uvođenje reda u zemlju nedodžiju, gdje ga nikada nije bilo: pokušaš namjestiti jedan kamen na svoje mjesto, a drugi ti padne po nozi.

Eto, dragi moji, ja uspila doći do kraja, i odraditi zamišljeno, i ništa ne ostati dužna, a nadam se da nije ostalo nejasno ni, šta je pjesnik htio kazat'... i samo bi najavila rasvjetljavanje jedne, još uvijek neispričane, priče... moje osobne priče, nakon koje će biti puno jasnije zašto sam pisala, i još uvijek pišem, o nekim zemljišno-knjižnim slučajevima i aferama... recimo to ovako, kako je počeo rat na mom otoku... ma ne, nisam pogriješila, dobro ste pročitali... o ratu se tu radi... ali o ratu za uknjižbu... jer da sam rekla borba, zar to ne bi bila preslaba riječ za ovo što vodimo, i što traje već više od deset godina...